izazov globalizacije

Treci valiki izazov s kojim se susrecemo je globalizacija koja se danas propagira i koju proizvodi i propagira Amerika. Ona je postala govorom ljudi i na Istoku i Zapadu, kao svaka stvar, roba ili ideje koje dolaze od Amerike,.
Mnogi se pitaju koji je naš stav prema globalizaciji koja se danas nudi u svim segmentima života? Prije nego što odgovorimo na to pitanje, nužno je da definišemo pojam i namjere.
Globalizacija je termin koji se na našim prostorima proširio posljednjih godina, kao što je svojevremeno bio slucaj sa rijecima: modernizam, okupacija, imperijalizam, itd.
Arapska rijec avleme infinitiv je koji dolazi na oblik: fev'ale. To je izvedenica od rijeci alem svijet, kao što je i kavleba, rijec izvedenica od rijeci: kalib - presa.

Ostaje nam da definišemo znacenje i murad - namjeru pojma globalizacije kako bismo mogli donijeti sud o njemu, jer je sud o necemu dio njegova shvatanja, kako su davno rekli logicari.
Globalizacija, po nekima znaci uklanjanje prepreka i udaljenosti medu narodima, državama i kulturama, kako bi se svi približili kosmickoj kulturi, civilizaciji i porodici. Drugi definišu globalizaciju kao transformaciju svijeta u jedno kosmicko selo.
Poznati ekonom i sociolog doktor Dželal Emin smatra da je rijec globalizacija savremena rijec ali sama pojava koja se njome predstavlja veoma stara. On kaže: 'Ako razumijemo da je globalizacija brzo nestajanje daljina koje razdvajaju ljudske zajednice, svejedno odnosilo se to na prenos robe, ljudi, novca, informacija, ideja ili moralnih vrijednosti, onda ce nam se globalizacija ciniti poput osnivanja ljudskih civilizacija u prošlosti.'1
cini se, iz Eminove definicije globalizacije, da se govori o tragovima globalizacije o ettea'vlemu a ne o samoj globalizaciji. A etta'vleme je trag globalizacije ili je korijen glagola koji podložan rijeci avleme kao što je ettea'llum glagol koji je podložan ta'limu.

Brzo topljenje udaljenosti koje je spomenuo dr. Dželal Emin uistinu je trag, a globalizacija je namjerna indukcija i o tome se danas raspravlja.
Moguce je reformisati spomenutu definiciju globalizacije ako joj se doda sljedeca sintagma - i rad na brzom nestajanju...itd.
Globalizacija je prijevod francuske rijeci – Monodialisation - koja znaci nešto uciniti svjetskim tj. prenijeti ga iz kontrolirajucih granica u bezgranicnost koja je daleko od svake kontrole.
Ogranicenost ovdje aludira na temelj nacionalne države koja se odlikuje geografskim granicama i žestokom granicnom kontrolom prenosa roba, kao i zaštitom svega što se nalazi unutar tih granica od bilo koje opasnosti i vanjskog miješanja, svejedno odnosilo se to na ekonomiju, politiku ili kulturu. Neogranicenost aludira na Svijet tj. planetu Zemlju. Globalizacija onda znaci brisanje granica nacionalne države na polju ekonomije (novca i trgovine) i ostavljanje da se stvari odvijaju u tom prostoru kako na samoj Zemlji, tako i dijelu kosmosa s kojim je u vezi. Postavlja se pitanje: Kakva ce biti sudbina nacionalne države, države ummeta u vrijeme kada globalizacija zavlada u punom znacenju tog pojma.

Pored toga, treba imati na umu da je spomenuta francuska rijec prijevod engleske rijeci –Globalization - koja se najprije pojavila u Sjedinjenim Americkim Državama. Navedeni pojam znaci generaliziranje necega i njegovo proširenje kako bi obuhvatilo sve. Iz tog znacenja moguce je da naslutimo ili da zamislimo da ce poziv ka globalizaciji, u navedenom znacenju kada proistekne od neke države ili asocijacije, znaciti generaliziranje jednog standarda koji je odlika te države ili asocijacije i rad na tome da ga prihvate svi - cijeli svijet.
Iz navedenog se da naslutiti, još od pocetka, da se znacenje tog pojma odnosi na propagandu proširenja odredenih uzoraka, kao što se, i stvarno, u tom znacenju i pojavilo u Sjedinjenim Americkim Državama na polju kretanja novca i ekonomije.

Možemo onda zakljuciti da nije rijec o odnosu spram nekog sistema savremenog kapitalistickog razvoja, nego takoder, i odnosu spram propagande za prihvatanje odredenih mjerila. Prema tome, globalizacija, pored toga što je ekonomski sistem, ona je takoder i ideologija koja ga iluminira, služi mu i jaca ga. Postoje i istraživaci koji prave komparaciju izemedu globalizacije i amerikanizacije tj. širenja i generaliziranja americkih standarda.2

Izmedu globalizacije i internacionalizacije

Možda je, na prvi pogled, znacenje globalizacije blisko znacenju internacionalizacije s kojom je islam došao i koju je Kur'an potvrdio u svojim mekkanskim surama, kao npr. u sljedecim ajetima: 'A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali,' (El-Enbija',107). 'Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kur'an da bi svjetovima bio opomena,' (El-Furkan, 1). 'Kur'an je, doista, svijetu cijelom opomena! i vi cete uskoro saznati njegovu poruku!' (Sad, 87-88).
Medutim, u stvarnosti postoji velika razlika izmedu sadržaja pojma internacionalizacije s kojom je islam došao i sadržaja globalizacije kojoj danas poziva Zapad, Amerika posebno.
Internacionalizam u islamu pociva na osnovi da da je svaki covjek pocašcen i odabran: 'Mi smo sinove Ademove doista odabrali,' (El Isra', 70). Allah ih je ucinio namjesnicima na Zemlji i potcinio im sve što je na nebesima i na Zemlji. Ta ideja pociva na ravnopravnosti medu ljudima, na osnovu ljudske odabranosti, kao i na osnovi sveopce ljudske obaveznosti, odgovornosti i pokoravanja Allahu, dž.š. Takoder, islam uci da su svi ljudi djeca Adema, a.s. Sve je to proklamovao Poslanik, a.s, pred velikim skupom na oprosnom hadždžu kada je rekao: 'O ljudi, vaš Gospdar je jedan i vaš otac je jedan. Nema prednosti Arap nad nearapom niti nearap nad Arapom, niti crvenokožac nad crncem, niti crnac nad crvenokošcem, osim po bogobojaznosti.'3
Poslanik je time potvrdio ono što je Kur'an priznao u svom obracanju svim ljudima: 'O ljudi, Mi vas od jednog covjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji,' (El-Hudžurat, 13).

Vidimo da Kur'an u spomenutom ajetu koji potvrduje opcu jednakost medu ljudima ne anulira osebenosti naroda. On priznaje da ih je Allah, dž.š, ucinio narodima i plemenima da bi se upoznavali.
Medutim, što se tice globalizacije, shodno onom što smo zapazili iz njene dosadašnje propagande, ona znaci americko nametanje politicke, ekonomske, kulturne i društvene prevlasti cijelom svijetu, prije svega istocnom i trecem svijetu, a narocito islamskom. Sjedinjene Americke Države sa svojom naucnom i tehnološkom nadmoci, sa ogromnom vojnom i ekonomskom moci i svojom ohološcu preko globalizacije želi sebe vidjeti gospodarem svijeta.
Globalizacija ne znaci bratski odnos, kao odnos brata sa bratom kako to želi islam, pa cak globalizacija ne znaci ni odnos ravnopravnih partnera kako to žele sloboni i plemeniti u cijelom svijetu, nego znaci robovski odnos, potpunu supremaciju gospodara u odnosu prema robu, odnos giganata prema patuljcima, odnos oholih prema potlacenim.

Globalizacija danas, u najboljem slucaju, znaci prozapadizaciju ili amerikanizaciju svijeta. To je uctiv izraz za novu kolonizaciju koja je skinula stare plašteve a zadržala klasicne metode kako bi kolonijalisticke ideje bile realizovane pod kišobranom ove nove rijeci koja, uistinu, znaci nametanje americke dominacije svijetu. Zato, koja god država se usprotivi ili se ne pokori globalizaciji nužno je da se preodgoji embargom, vojnom prijetnjom, ili direktnim udarem, kao što se desilo u Iraku, Sudanu, Iranu i Libiji. Takoder, globalizacije znaci nametanje ekonomske politike koju želi Amerika putem svjetskih institucija kojima ona upravlja, kao što su Svjetska banka, Medunaroni monetarni fond, Medunarodna organizacija za trgovinu, itd. Ona znaci i nametanje posebne kulture koja se zasniva na materijalistickoj interesnoj filozofiji i davanju prostora slobodi skoro do granica anarhije. Za proturanje te ideje koriste se aparati Ujedinjenih nacija i svjetski kongresi kada se manji narodi bicevima straha i ucjene nagone da prihvate te ideje ili ružicasta i obmanjujuca obecanja.

To se je jasno vidjelo i na Kongresu o ljudskoj populaciji koji je održan u Kairu 1994. godine. Željelo se jednostrano proturiti dokument koji apsolutno dozvoljava abortus i porodicu jednog spola (brak izmedu dva muškarca ili izmedu dvije žene), da se djeci da potpuna seksualna sloboda i da se legalizuje radanje djece van legalne institucije braka, kao i druge stvari koje se kose sa svim nebeskim religijama, i suprotstavljaju obicajima našeg društva i njegovog duhovnog i civilizacijskog bica.
Zbog toga smo vidjeli kako casni Azher u Egiptu, Islamsku svjetsku ligu u Mekki, Islamsku Republiku Iran i razne islamske pokrete, zajedno sa Vatikanom i crkvenim ljudima, zauzimaju jedinstven stav i suprotstavljaju se tom rušilackom pravcu, jer su svi osjetili da se nalaze pred opasnošcu koja prijeti vrijednostima imana u Allaha, dž.š. i u poslanstva kao i moralu s kojim je Allah poslao Svoje poslanike, a.s.
Identicne namjere bile su evidentne i na Kongresu o ženi, održanom 1995. godine u Pekingu, koji je bi produžetak Kairskog kongresa i na kom su potvrdena njegova polazišta i upotpunjena njegova usmjerenja.
Priznavanje specificnsti svakom narodu od ogromne je koristi kako jedni ne bi cinili nepravdu drugima i nastojali uništiti njihov identitet.

Islam priznaje i razlicitost naroda i pravo svakom ummetu na opstanak, pa cak i u životinjskom carstvu, kao što se kaže u sljedecem hadisu: 'Da psi nisu ummet od ummeta naredio bih da se poubijaju.' (Prenosi Ebu Davud) 4 Poslanik, s.a.v.s, spomenutim hadisom aludira na ono što je Kur'an potvrdio u sljedecem ajetu: 'Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas,' (El En'am, 38).
Pa kada je Allah stvorio svijet, kao što je i svijet pasa, nužno je, onda, da u tome postoji neka mudrost, jer Allah sve stvara sa mudrošcu 'Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio,' (Ali Imran, 191).
Zato nije dozvoljeno zbrisati ovaj svijet sa karte postojanja, jer bi to bila drskost i dopunjenje Allahovog stvaranja.

Ako je takva situacija u slucaju životinjskih svjetova, šta tek misliti u slucaju ljudi!? Takav postupak nije dozvoljen, osim ako neki narod dobrovoljno izabere da se asimilira u drugi, u njegovu vjeru, misiju i jezik, kao što su uradili Egipat, zemlje sjeverne Afrike, i dr. kada su izabrale islam za svoju vjeru i arapski jezik za svoj jezik, pa su, cak, postale važnim faktorom u tijelu ovog ummeta, i dugo vremena imale i vodecu ulogu unutar islamskog svijeta.
Globalizacija kakva se danas nudi usmjerena je u korist jakih a protiv slabih, u pridobijanje bogatih protiv siromašnih i u korist bogatog Sjevera protiv siromašnog Juga.
To je i ocekivano, jer je ravnoteža izgubljena u ringu tokom hrvanja ili boksovanja izmedu teških i lahkih kategorija, pa cak i izmedu pripremljenog i izvježbanog takmicara i njegovog slabog protivnika koji ce neminovno biti nakautiran odmah na pocetku susreta i to od prvog udarca.

Kakve onda rezultate možemo ocekivati iz borbe ciji mejdan je otvoren za svakoga ko želi ucestvovati u njoj?
Zaista ce otvaranje vrata širom, pod parolom globalizacije na poljima trgovine i ekonimije, izvoza i uvoza, ili na poljima kulture i medija, sigurno biti u korist velikih sila i država koje posjeduju visoko znanje, ogromne medije i naprednu i razvijenu tehnoligiju, a posebno države koja posjeduja najvecu moc, snagu, uticaj i bogastvo i koja je najmocnija i najuticajnije u svijetu, a to je Amerika.
Medutim, što se tice treceg svijeta, kako ga nazivaju, a posebno islamskih zemalja, koje je alžirski mislilac Malik ibn Nebijj, Allah mu se smilovao, nazvao - osovina Tandže–Džakarte - one od te svjetske utrke nece imati ništa osim ostataka onoga što ostane od jakih i to, ako od njih i ostane nešto mrvica koje ce 'darežljivo' podijeliti drugima.
To je stari kolonijalizam sa novim licem i novim imenom. To je kolonijalizam bez svoje boje, kao kameleon, bez svoje kože kao zmija, bez svog lica kao glumac, bez svog imena kao prevarant, sa ohološcu kao što je bila faraonova, koji je izdjelio svoje podanike na stranke i tlacio ih. Medutim, novi kolonijalizam, koji želi oholost i nered na cijeloj Zemlji, ne tlaci same neke, nego tlaci sve narode na Zemlji a u korist je malobrojnih odabranih klanova.

Tri stava sprm globalizacije

Opcenito posmatrano postoje tri stava prema globalizaciji: dvije krajnosti i srednje mišljenje, kao što je i u slucaju stava ljudi o vecini bitnih pitanja, ili su prema njima ekstremni ili krajnje tolerantni ili zauzimaju srednji put.

Prvi stav: To je stav onih koji su potpuno naklonjeni i zadivljeni globalizacijom i koji plivaju u njenim strujama. To su oni koji se osjecaju dijelom nje bez ikakvih ogranicenja i suzdržanosti. To su oni koje je spomenuo hadis da ce slijediti puteve drugih naroda, pedalj po pedalj i lakat po lakat, pa cak kada bi ti narodi ušli u gušterovu rupu i oni bi ušli za njima.
To je stav fanatika propagatora prozapadnjaštva u našem arapskoislamskom svijetu.

Drugi stav: To je stav suprotan prvom. Njegove pristalica bježe od suprotstavljanja, sklanjaju se u samostane i, zatvarujuci se u sami sebe, u izolaciju i puževe kucice, bivaju izvan onoga šta se dešava oko njih u idejnoj, ekonomskoj, politickoj i drugim sferama života, i vjerujuci u politiku zatvaranja vrata kroz koja pušu vjetrovi, bojeci se da ti vjetrovi ne donesu nešto prašine i štetne have, i pored toga što je potvrdena potreba za njima.
To je stav mnogih koji se boje susreta sa drugima, onih koji se cvrsto drže svega starog i boje svega što je novo.

Treci stav: To je srednji stav koji je prihvacen i koji predstavlja srednji put ummeta. To je stav jakog vjernika koji je pronicljiv, otvoren, koji se ponosi svojim identitetom, koji je svjestan svoje misije, koji se cvrsto pridržava svoje orginalnosti, koji vjeruje u njenu internacionalnost, koji visoko cijeni kulturu i civilizaciju svog ummeta, koji ne bježi od suprotstavljanja niti se boji dijaloga nego krece sa prostranih horizonata i stoji na cvrstom tlu. On uzima i daje, prima i šalje i ne pretjeruje u specificnostima svog identiteta niti u njegovim osnovnim faktorima.

To je stav srednje i umjerene struje islamista, nacionalista i patriota, koji vjeruju u svog Gospodara, u sebe i u svoj ummet i koji znaju da ne mogu živjeti sami.

Rezime

Istina je da ne možemo pobjeci od globalizacije. cini se da je to nešto ovovremensko što nam je nametnuto, što ne možemo odbaciti a niti pobjeci od njega.
Globalizaciju kakva jest ne smijemo prihvatiti niti joj se pokoriti povijajuci glavu i govoreci: 'culi smo i pokoravamo se.'
Nužno je da se pokrenemo - Arapi, muslimani, Afrikanci, nesvrstani, te svi siromašni i potlaceni na Zemlji kako bismo se zajednicki oduprli najezdi globalizacije. Neophodno je izvršiti osvješcenje naših naroda i njihovu imunizaciju: akaidski, idejno i kulturno kako se ne bismo poveli za tom novom napasti i izgubili svoje osobenosti i identitet.
Prema globalizaciji treba zauzeti srednji stav. Okoristi se globalizacijom i njenom otvorenosti, uzeti dobro što je u njoj i izbjeci njene materijalne i nematerijalne negativnosti štiteci se svojim vjerovanjem, ponoseci se samim sobom, radeci koliko god možemo da bismo usavršili naše mogucnosti, poboljšali naše potencijale kako bi nam danas bilo bolje nego juce i sutra bolje nego danas.

To znaci, da usavršimo naša djela, resurse, poljoprivredu, industriju, nauku, administraciju, a prije svega našeg covjeka koji je i sredstvo i cilj razvoja i napretka, nastojeci sve to realizovati pojedinacno i samostalno kako bismo izvršili svoju ulogu u ovom svijetu i kako ne bismo bili oslonjeni na druge.
Doktor Dželal Emin na kraju svog djela o globalizaciji je rekao: 'Globalizacija je pogodila našu nacionalnu državu prvo putem direktne okupacije, zatim putem razlicitih sredstava, nametamnjem svog autoriteta i ekonomske prevlasti poslije formalnog osamostaljenja, zatim putem politika koje su nametnule i koje nastoje ucvrstiti investicione medunarodne ustanove i, na kraju, putem postepenog dovodenja naših država u prisilne veze sa medunarodnim ugovorima. Posljednje i najpoznatije je to koje je proisteklo iz slucaja Urugvaj. Slabost i nemoc su dvije stvari koje su bile jasne kao sunce i koje su zadesile nacionalnu državu na arapskim prostorima u vrijeme kolonijalizacije tako da se desilo da kolinizatorska država dode na mjesto nacionalne. Medutim, slabost i nemoc bili su veliki cak i u vrijeme formalnog osamostaljenja, iako je nametanje volje i diktature u nacionalnim državama, u okrilju ovog osamostaljenja, nježnije i mekše. Slabost i nemoc nisu se promijenile ni u okrilju novih ekonomskih politika i posljednjih 'oslobodilackih'dogovora, nego su se samo nježnost i mehkoca povecali.
Oni koji zagovaraju taj put i koji su zadivljeni da se ide tim putem obecavaju arapskim zemljama ostvarenje ambicija u industriji, bolje životne uslove, manje siromašnih i osiguranje uslova za ocuvanje nacionalne kulture. U vezi s tim, nažalost, mnogi arapski anliticari zauzimaju isti stav. Medutim, sama ta tvrdnja, mada je starijeg datuma, nije realizovana. Prvi okupatori, kada su došli prvi put, prije dva stoljeca u naše krajeve pod parolom kultiviranja i prenošenja civilizacije govorili su i obecavali isto. To su govorili i njihovi nasljednici polovinom prošlog stoljeca pod parolom ekonomskog razvoja a zatim su to ponovili osamdesetih godina ali pod drugom parolom, parolom reformacije onog što je upropastila prošlost i temeljna verifikacija. I sada ponavljaju isti govor ali pod parolom globalizacije.

Samo je pojam novi, ali je pojava stara. Ona ni u jednom periodu historije nije bila bez koristi. Medutim, glavnina te koristi vracala se bazi koja ju je promovisala i širila, a glavna šteta ostala je onima kojima su nudena obecanja. Ona je nužna pojava, što znaci da je približavanje dijelova svijeta i smanjenje daljina koje razdvajaju njegove dijelove, materijalna ili idejna nužnost koju je nemoguce zaustaviti ili odbiti. Medutim, moguce je da neki od naroda doživi renesansu koja ce ga transformirati iz pasivnog clana u svijetskim transakcijama u djelotvornu i pozitivnu snagu.'
Govor dr. Emina je ispravan, ali nacionalna država nece vratiti svoju snagu sve dok je ummet sam ne povrati. Jer snaga države je u snazi njenog naroda. Mrtvi narodi ne mogu uspostaviti živu državu. Slabi narodi ne grade jaku državu, kao što stoji u poznatoj predaji: 'Kakvi budete vi takav ce vam biti i natcinjeni.'
Obnavljanje svijesti ummetu

Treba da znamo da je naš ummet živ, da ne umire, ali da spava ili je uspavan. Zato je naša dužnost da ga probudimo iz sna, da ga upozorimo na gaflet u kojem se nalazi i da mu povratimo svijest o njegovu identitetu, položaju i ocekivanoj obavezi prema sebi i drugima. Potrebno je da zna da je on svjetski ummet, ummet koji nije poslan sam za sebe, nego je 'Poslan da izvede ljude,' da koristi ljudima, da ih vodi uputi i dobru.
Naš ummet nece moci ponuditi drugima dobro dok ga sam sebi ne ponudi, jer je renoviranje unutrašnjosti potrebno prije obnavljanje vanjštine.
Moramo da obnovimo svijest naših naroda, jasnu i zdravu svijest, daleko od romanticnosti i pretjerivanja, daleko od nemarnosti i zastrašivanja. Moramo se osloboditi loših pojava u razmišljanju i ponašanju, kao što su: zadovoljstvo sobom i velicanje naših slavnih heroja, plakanja nad našom srušenom civilizacijom, psovanje Zapada i napadanje njihove instrumentalne materijalne civilizacije. Uistinu, samo hvaljenje tragovima prošlosti ne koristi ako ne oživi sadašnjost, plakanje nad ruševinama je posao sentimentalnih pjesnika i ne pristoji graditeljima civilizacija, a psovanje drugih, pa cak ako su i krivi, nece nam ništa pomoci ako ih ne nadmašimo, ili u najmanju ruku, ne budemo na istom stepenu sa njima u našim djelima i naporima. casni hadis nas poducava da umjesto psovanja šejtana kažemo: 'U ime Allaha.' Psovanje šejtana je pasivno djelovanje, a spominjanje Allaha, da bismo se pomogli s Njime, je pozitivno djelovanje.

Dužnost nam je da sebi svojim rukama i razumom osiguramo ugled kao što su ga imali naši pradjedovi u zlatnim stoljecima. Zato, zajedno zapjevajmo ove pjesnokove stihove: 'Iako su naši preci slavni, mi se ipak na plemicko porijeklo ne oslanjamo. Mi cemo graditi, kao što su i naši preci gradili, i radit cemo kao što su i oni radili.'
Dužnost nam je da ispunimo srca naše djece imanom, nadom, voljom, vjerom u Allaha a potom u njih same i da ih oslobodimo legende o nadarenom vodi ili vladaru koji je nepogrešiv, da ih poducimo da se treba oslanjati na mišice naroda i masa, jer to gradi povijest.
Dužnost nam je da budemo hrabri i da priznamo naše duhovne i intelektualne nedostatke, moralne devijacije, društvene bolesti, ekonomske negativnosti i politicke greške.
Naše priznanje toga ne znaci našu predanost njima i gubljenje nade u njihovu hospitalizaciju, jer svaka bolest ima lijeka i svaki problem ima rješenje. Zato, ako upoznamo uzroke moci cemo ustanoviti dijagnozu i odrediti lijek.

Prvi korak ka ozdravljenju je spoznaja naših nedostataka. Nemojmo za svaki nered optuživati druge. Treba istinski da radimo da promijenimo sebe jer ce se tako promijeniti naš život i naše društvo, sukladno ustaljenom Allahovom zakonu 'Allah nece izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni,' (Er-R'ad, 11).

Neophodnost vjere u našem životu

Postoje ljudi koji se nazivaju modernistima ili naprednjacima, ili slicno tome, koji smatraju da nam nema napretka niti razvoja bez uklanjanja vjere iz našeg života.
Njima porucujem: 'Uklanjanje vjere iz života ljudi nije moguce. A kada bi i bilo moguce, ne bi bilo korisno. Jer svaki covjek bez vjere ujedno je i bez porijekla, nade i bez buducnosti, covjek koji je otkriven i meta svakom, covjek koji je izgubio vjerovanje i zadovoljstvo, covjek kog razdire sumnja i prezir i covjek koji živi život u kom mu je zabranjeno da spozna njegovu tajnu a to je vjera.
Kada bi i bilo dozvoljeno nekom covjeku da bude bez vjere to ne bi bilo moguce Arapu ili covjeku istocnjaku. Pa kako je tek moguce ako je u pitanju vjera islam kojom je Allah završio sve vjere i dao joj faktore vjecnosti, generalnosti i medunarodnosti, što ju je, uistinu, za vrijeme koje slijedi ucinilo vjerom covjecanstva. Ta vjera reformiše u covjecanstvu ono što je deformisano i obnavlja ono što je zastarjelo, pod uvjetom da je muslimani pravilno shvate i primijene, da na lijep nacin u nju pozivaju i da je ponude jezikom dvadeset i prvog stoljeca kako bi je drugi razumjeli.

Zato je naša obaveza da uklonimo pogrešno shvatanje vjere koju su ucinili komplikovanom, uveli novotarije u obredoslovlju, negativnosti u odgoju, zapostavili je u zakonitostima i zanemarili u životu.
Oni koji su pokušali da se oslobode vjere, kao npr. komunisti, napravili su sebi drugu vjeru, koja ima svoga boga, šejtana, poslanike, svetinje, vjerovanje, obrede, džennet i džehennem. Zamijenili su pravu vjeru za laž, 'loša li je nasilnicka zamjena'.

Muslimani i Zapad

Ostalo nam je da objasnimo koji je stav muslimana prema Zapadu? Kakav je naš odnos prema njemu? Je li moguce da ta veza bude veza upoznavanja i sporazumijevanja ili je neophodno da to bude veza sukoba i konflikta?
Islam je svjetska vjera i u islamu nema razlike izmedu istoka i zapada. Prema tome, zapad je dio prostrana Allahova carstva 'A Allahov je istok i zapad, kud god se okrenete, pa - tamo je Allahova strana,' (El-Bekare, 115).

Znaci, Zapadnjaci su dio svjetova kojim je Allah poslao Svog poslanika Muhammeda kao milost, kako je to Uzvišeni rekao: 'A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali,' (El-Enbija', 107).

Problem Zapada i islama

Problem je skriven u dušama Zapadnjaka, ili ako hocemo biti precizniji, u dušama mnogih od njih i njihovom stavu prema islamu. Naslijedili su o islamu izvitoperenu sliku, iznakaženo lice koje nema nikakve veze s islamom.
Tu sliku naslijedili su još od krstaških ratova kada su njihove vojske iz Evrope došle, nakon kontinuiranih napada, pljackajuci države pocijepane regije, osnivajuci svoje kraljevine i imarete. Na pocetku su pobijedili, ali su ubrzo do nogu potuceni u bitkama na Hittinu, za oslobodenje Kudsa i na Mensuri. Luj IX zarobljen je u poznatoj kuci Ibn Lukmana...

Spomenuti ratovi ostavili su duhovne i intelektualne tragove. Oni su bili i uzrok zapadnjacke renesanse, nakon što su ideje preporoda preuzete od istocnjacke islamske civilizacije. Medutim, njihovo svecenstvo predstavilo je islam obicnom svijetu u ružnoj, odvratnoj slici koja nema nikakve veze sa stvarnim islamom, ali se i pored toga, ta slika ukorijenila u srcima i svijesti zapadnjaka i nju su generacije nasljedivale jedna od druge.
Zato ceš vidjeti da se govor zapadnjaka kada govori o drugim vjerama ili o drugim narodima odlikuje objektivnošcu i nepristrasnošcu. Medutim, kada govori o islamu, islamskoj civilizaciji i ummetu, zauzima drugi stav koji se uveliko odlikuje pristrasnošcu i naginjanju strastima. Zato je dužnost svakog zapadnjaka koji želi biti objektivan da se oslobodi podlog nasljedstva, da postane nova licnost koja ce dozvoliti da objektivnost nadvlada subjektivnost i istina fanatizam. To su potvrdili i Gustav Lobun, Montgomeri, i dr.

Zašto se otvaramo prema Zapadu?

Medutim, i pored toga, mi muslimani želimo biti otvoreni prema Zapadu, jer mi u našoj vjeri nalazimo ono što nas podstice na to. Mi se ne želimo samoizolovati i na druge napadati. Na to nas podsticu sljedece stvari:
1. Mi posjedujemo svjetsku vjeru, vjeru koja je upucena svim ljudima na Zemlji. Tacno je da je Knjiga islama na arapskom jeziku, da je Poslanik islama Arap i da je islam nastao na istoku. Medutim, to ne znaci da je islam upucen jednoj naciji ili odredenom jeziku. Islam je upucen cijelom svijetu.
Kršcanstvo je nastalo na istoku pa se proširilo na cijeli svijet.

2. Uzroci sastajanja, približavanja i sporazumijevanja su mnogobrojni. Allah, dž.š, je rekao: 'O ljudi, Mi vas od jednog covjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali,' (El-Hudžurat, 13).
Znaci, upoznavanje, a ne neupoznavanje, dužnost je svih naroda na Zemlji.
Ne slažemo se sa evropskim književnikom koji je rekao: 'Istok je istok, a zapad je zapad i oni se ne mogu spojiti.' Sastajanje je zaista moguce, pa cak i obaveza, ako namjere i želje budu iskrene i nepatvorene.

3. Svijet je postao veoma blizak, a narocito poslije revolucije medija i tehnologije, tako da su neki istraživaci rekli: 'Naš svijet je postao veliko selo.' A ja velim da je svijet postao malo a ne veliko selo. Zato što u velikom selu ljudi koji žive na njegovom sjeveru ne znaju šta se dešava na njegovu zapadu. Oni to tek saznaju nakon dan ili dva ili, u najboljem slucaju, nekoliko sati poslije tog dogadaja.
Medutim, danas se za svega nekoliko trenutaka sazna šta se dešava na svakom meridijanu, a ponekad ljudi uživo prate samo dešavanje dogadaja.
Sve to nužno nalaže sljedbenicima nebeskih religija da razgovaraju kao što obavezuje i sljedbenike razlicitih civilizacija da se sporazumijevaju... Dijalog i sporazum preci su od neprijateljstva i neupoznavanja, a posebno sa sljedbenicima Knjige, jer je Uzvišeni rekao: 'I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši nacin...i recite: 'Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, i naš Bog i vaš Bog jeste - jedan, i mi se Njemu pokoravamo,' (El Ankebut, 46).
Kur'an nareduje da stavimo akcenat na opce zajednicke stvari tj. na ono u cemu se slažemo a ne na ono po cemu se razlikujemo i ne slažemo. Treba nastojati doci do sporazuma i sve dok vjerujemo u jedno božanstvo i u nebeske knjige koje je objavio Allah, dž.š.

Šta tražimo od Zapada?

Sve što tražimo od Zapada sadržano je u sljedecim tackama:
1. Da se oslobodi starih mržnji, jer mi smo ljudi današnjice a ne ostaci prošlosti.
2. Da se oslobode savremenih abmicija i novih želja za okupacijom naših krajeva i resorsa, jer je vijek kolonijalizacije prošao.
3. Da istinski prihvati svjetske i ljudske poglede i da se oslobodi svog rasistickog poimanja kakvo je bilo kod Bizantinaca, koji su sve druge smatrali barbarima.
4. Da se oslobodi straha od muslimana, jer mi nismo zvijeri niti smo ljudožderi, narocito straha od nas koji smo vec nekoliko stoljeca žrtve zapadnog nasilja.
5. Da nam ostavi slobodu da uredimo svoj život sukladno našem vjerovanju, ako to požele naši narodi, i da se ne miješa u naše unutrašnje stvari namecuci nam silom ili obmanama svoju fiolozofiju, pa valjda smo slobodni u našim podnebljima!
6. Nema potreba da nas Zapad uzima za svoje neprijatelje i da tako protiv nas izaziva osjecaje svog naroda i to narocito poslije pada Sovjetskog Saveza, da nas naziva zelenom opasnošcu i da se radi toga približava žutoj opasnosti.

Islam je opasnost samo anarhiji i ateizmu, nepravdi i tiraniji, porocima i neredu. Osim toga, islam je Allahova milost prema svjetovima. Muslimani su propagatori dobra, ljubavi i mira za cijeli svijet.
Ako se medu muslimanima nadu pojedinci ili odredene grupacije koje koriste nasilje gdje mu nije mjesto, takvi ne predstavljaju sve muslimane. Oni su mala skupina koju je preuvelicao sam Zapad. Vecinu njih na fanatizam su motivisali zapadnjacka nepravda, agresija i negativan naboj prema muslimanima, kao i stalno stajanje Zapada uz Izrael koji je uzurpator njihove zemlje i progonitelj njihove brace, jer pritisak izaziva eksploziju.
Mi muslimani radujemo se i otvaraju nam se srca kad vidimo da je neko objektivan prema nama i ko na nas gleda pogledom sa predrasudama. Kada naidemo na takve, hvalimo ih, poželimo njihovim porodicama dobrodošlicu i otvorimo im naša srca i domove!

S radošcu citiram mudre, svijetle i pravedne rijeci profesora Gislinga, rijeci kojima je završio svoju studiju Istok i Zapad i kriza medusobnog shvatanja. On kaže: 'Ja sam licno potpuno uvjeren da postoji zajednicka ravan izmedu Zapada i arapskog istoka i da se odnosi izmedu dvije strane mogu usavršiti na produktivan i plodonosan nacin i to onda kada svako od njih prizna vrijednosti i nacela u koja drugi vjeruje. Kada dostignemo nivo na kom ce svaki blok poštovati uvjerenja i nacela drugog bloka i priznati drugom pravo na razlicitost, onda bi trebalo, a to se odnosi posebno na zapadnjake, da oni ne namecu svoje vrijednosti i politicke teorije arapskom svijetu. Zapad ce napraviti katastrofalnu grešku ako bude nastojao da nametne novi svjetski poredak na Bliskom istoku. Ako bismo pretpostavili da ce se taj sistem pojaviti on bi onda trebalo da bude postavljen na medusobnom razumijevanju i saradnji Zapada i Arapa. Nadam se da ce se to uistinu i desiti.'5
dr. Jusuf el-Kardavi
Ummetuna bejne karnejni
Preveo: dr. Sulejman Topoljak

Bilješke:

1. Pogledaj: Uvod u djelo: El-A'vlemetu ve-t-tenmijjetul-arabijjetu min hamleti Napoleon ila dževletil Urugvaj, doktora Dželala Emina, izdanje Centra za jedinstvene arapske studije.
2. Pogledaj: Kadaja fil-fikril muasir, izdanje Centra za jedinstvene arapske studije, str.136-137.
3. Prenosi Ahmed u Musnedu, 5/411, od Džubejja Nareta od onih koji su culi hutbu Allahova Poslanika, a.s, koju je održao usred dana tešrika. Spomenuo ga je i Hejsemi u Medžmeu'(3/266) i rekao: 'Prenosi ga Ahmed, i njegovi prenosioci su vjerodostojni. Šejh Albani prenio je od Ibn Tejmije iz njegova djela El-Iktida', str. 69. da je on za ovaj hadis rekao da je vjerodostojan.
4. Pogledaj osvrt na ovaj hadis u djelu Es-Sunnetu masdaren lil-ma'rifeti vel-hadareti, str. 146-147. izdanje Daru-š-šuruk, Kairo.
5. Iz uvoda djela El-Islamu fi ujuni-s-svisrijjin, muslimanskog autora i istraživaca Sabita Ida.